U čast je Sedam mostova, dječaku koji je umro samoubojstvom.
"Ti si nakaza!"
"Što nije u redu s tobom?"
"Niste normalni."
To su sve stvari koje djeca s invaliditetom mogu čuti u školi i na igralištu. Prema istraživanjima, djeca s poteškoćama u razvoju imali su dva do tri puta veću vjerojatnost od njihovih vršnjaka bez invaliditeta.
Kad sam bila u osnovnoj školi, svakodnevno su me maltretirali zbog tjelesnih i tjelesnih teškoća. Imao sam poteškoća u hodanju stepenicama i dolje, hvatanja posuđa ili olovaka i ozbiljnih problema s ravnotežom i koordinacijom.
Maltretiranje je bilo toliko loše da sam u drugom razredu lažirala svoje rezultate skolioze
Nisam željela nositi zavoj na leđima i moji se drugovi iz razreda tretirali još gore, pa sam ustala uspravnije od svog prirodnog držanja i nikad nisam rekla roditeljima da mi liječnik preporučuje da to pripazimo.
Poput mene, i Seven Bridges, desetogodišnji dječak iz Kentuckyja, bio je jedno od brojne djece koja su zbog svog invaliditeta bila loše tretirana. Sedam je imalo kronično stanje crijeva i kolostomiju. Više puta su ga maltretirali. Njegova majka kaže da su ga zadirkivali u autobusu zbog mirisa iz crijeva.
19. siječnja Sedam je umrlo od samoubojstva.
Prema ograničenom istraživanju na tu temu, stopa samoubojstava među osobama s određenim vrstama invaliditeta znatno je veća nego što je to slučaj kod osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom koje umru od samoubojstva vjerojatnije će to učiniti zbog socijalnih poruka koje imamo od društva o invaliditetu.
Također postoji snažna veza između nasilja i osjećaja samoubojstva, kao i drugih problema s mentalnim zdravljem.
Ubrzo nakon Sedmove smrti, korisnik Instagrama po imenu Stephanie (koji kaže @lapetitechronie) pokrenuo je hashtag #bagsoutforSeven. Stephanie ima Crohnovu bolest i trajnu ileostomiju, a sliku je podijelila na Instagramu.
Ostomija je otvor na trbuhu, koji može biti trajan ili privremen (a u slučaju Seven, bio je privremen).Stom je pričvršćen na stomu, kraj crijeva koji je prišiven na stomu kako bi otpad mogao napustiti tijelo, s vrećicom koja se pričvršćuje za prikupljanje otpada.
Stephanie je dijelila svoje jer se mogla sjetiti srama i straha s kojim je živjela, jer je kolostomiju dobila sa 14 godina. U to vrijeme nije poznavala nikoga drugog s Crohnovom ili stomom. Bila je prestravljena da će je drugi ljudi saznati i maltretirati ili protjerati jer je drugačija.
To je stvarnost s kojom žive mnoga djeca i tinejdžeri s invaliditetom
Smatraju nas autsajderima, a zatim nas vršnjaci neumoljivo ismijavaju i izoliraju. Kao i Stephanie, nisam poznavao nikoga izvan svoje obitelji s invaliditetom sve dok nisam krenuo u treći razred, kada sam bio smješten u razred za specijalno obrazovanje.
U to vrijeme nisam ni koristio pomoć za kretanje, a mogu samo zamisliti da bih se osjećao izoliranijim kad bih kao mlađi koristio štap, kao što to činim sada. Nije bilo nikoga tko je koristio pomoć za kretanje u trajnom stanju u mojim osnovnim, srednjim ili srednjim školama.
Otkako je Stephanie započela hashtag, drugi ljudi sa stomama dijele vlastite fotografije. I kao osobi s invaliditetom, viđenje zagovornika kako se otvaraju i vode put mladima daje mi nadu da se više mladih s invaliditetom može osjećati podržanima - i da se djeca poput Sedam ne moraju boriti izolirano.
Biti dio zajednice koja razumije što proživljavate može biti nevjerojatno snažan pomak
Za osobe s invaliditetom i kroničnim bolestima to je pomak sa srama na invalidski ponos.
Za mene je upravo Keah Brown #DisabledAndCute pomogao preoblikovati moje razmišljanje. Nekad sam skrivao štap u slikama; sada sam ponosan što se osiguravam da se to vidi.
Prije hashtaga bio sam dio zajednice osoba s invaliditetom, ali što sam više naučio o zajednici osoba s invaliditetom, kulturi i ponosu - i svjedočio sam raznim osobama s invaliditetom iz svih sfera života kako s radošću dijele svoja iskustva - to više Mogao sam vidjeti svoj invalidni identitet dostojan slavljenja, baš kao i moj queer identitet.
Hashtag poput #bagsoutforSeven ima moć doći do druge djece poput Seven Bridgesa i pokazati im da nisu sama, da njihovi životi vrijede živjeti i da invalidnost nije nešto čega se treba sramiti.
Zapravo, to može biti izvor radosti, ponosa i povezanosti.
Alaina Leary urednica je, menadžerica društvenih mreža i spisateljica iz Bostona u Massachusettsu. Trenutno je pomoćnica urednika časopisa Equally Wed Magazine i urednica društvenih mreža za neprofitnu organizaciju We Need Diverse Books.
